Veče Četiri Vinara

· Vilmos Somogyi

Prošle subote, 7. februara održano je Banatsko viševinsko veče u hotelu "Vojvodina". Sve su karte unapred prodate, velika sala je bila dupke puna. Za oko 200 gostiju ovo je bila prilika da uz

02_Vinsko_vece.jpeg

muziku tamburaša, i priče četiri ovdašnja vinara okuse sedam banatskih jela uz osam vrhunskih vina iz sopstvene berbe njihovih vinograda.

Ovaj bi tekst mogao biti nastavak prethodnog. Iz mnogo razloga. Jer ovo vinsko veče, koje je dugo i pažljivo pripremano, i koje je konačno napunilo veliku salu Hotela "Vojvodina" ipak nije zadovoljilo moja očekivanja kao ni jednog malog broja gostiju. To su bili moji gosti. Ostali su bili oduševljeni. Druga tužna istina je, da su ovu večeru izvorno planirala Udruženja vinara Opštine Zrenjanin (Aradac, Orlovat, Melenci i Taraš) zajedno sa Regionalnom privrednom komorom i Hotelom "Vojvodina", sve u sklopu manifestacije Prvog ocenjivanja vina u Zrenjaninu, ali su se u međuvremenu posvađali i odustali.

Ideja o viševinskoj večeri je bila izazovna. Provokacija lepog i plemenitog. Šansa, da se doprinese kultu vina u našoj bližoj okolini. Jedna nametnuta inercija od SEDAM JELA i OSAM VINA ohrabrila me je, da se pridružim Dragiši Gvožđan, koji je u jednom mučnom trenutku borbe da se veče svakako održi izjavio: "Ja ću sam organizovati, ako vi nećete!". Još dvojca prisutnih su nam prišli: Dragiša Živković i Janko Janošik. Mislio sam tada, da nije moguće ne uspeti, nije moguće preusmeriti jedan takav voz od 7+8 vagona tek tako sa rigorozne staze enoloških normi. Uspeću u tome šta god hteli ostala trojica ili slavna zrenjaninska publika. Na kraju krajeva to su stvarno dobra vina, a jelo je provereno dobro. Zasigurno je teško naći takav kompromis četvorice ljudi potpuno različitih motivacija, obrazovanja, predubeđenja, pa i iskustva da bi svi bili zadovoljni. Takvo zadovoljstvo bi bilo razočarenje za sve. A za auditorijum promašaj, jedno bezlično sterilno ali tehnički doterano, sve-u-svemu dosadno veče. To ni ja nisam želeo. Popuštao sam u raznim cifranjima želja mojih drugova, ali su te fantazije povremeno izlazile iz okvira prihvatljivog, pa smo se bogami i posvađali više puta. Imao sam osećaj, da su me potajno osuđivali da sam suviše uštovio celu pretstavu, formalizovao i uprostio, i da se ponašam nadmeno, superiorno, i to ih vređalo. Bio sam optimista do samog početka večere.

08_Vinsko_vece.jpeg

Onda, kada se podigne zavesa, kada svi gosti već sede na mestima (neki su naravno došli sa kašnjenjem, a neki čak uneli svoje vino i točili!), kada su dva viteza Banatskog vinskog reda "Sveti Teodor" u odorama pozdravili skup, konferansije pročitala poruku četiri vinara, već sam znao, osetio, da sam zalutao. Još uvek je sve bilo dobro, pod kontrolom, ali je sve ukazivalo da će kompletno veče biti projektovano od strane korisnika tj. gostiju, i biće sve, samo ne kulturno veče, kafana a ne učionica. I dalje je bilo sve kako sam planirao, no dve stvari su izmakle kontroli. Prvo, muzika je bila preglasna sve vreme i to sa lošim razglasom, i drugo, gosti su se ponašali samovoljno i nekulturno: došli su da jedu i piju. A muzika im je bila baš takva kakvu vole, prava kafanska. Tako se priča o svakom vinu ponaosob redovno utopila u buku mumlanja, a u pauzama (kada se jelo i degustiralo) od brujanja muzike nije se moglo razgovarati za stolom. Ovoj situaciji su doprineli i moji dragi drugari. Svi su se osećali kao organizatori, pa smo osoblju restorana davali različite i protivrečne instrukcije. I oni su se sa razlogom bunili. Kada sam sutradan sreo menadžere hotela, oni su se čudili, poznavajući me, kako sam pristao na ovakvu organizaciju. Imali su iste primedbe, kao i ja.

Dali sam pogrešio, što sam svoje ime i obraz stavio na plakat ove vinske večeri?

Kazaće vreme. U meni je ipak ostao gorak ukus nezadooljstva. Ja znam, da sam mnoge razočarao. One, koji su došli da se poklone njegovom veličanstvu VINA, someljerstvu, hedonizmu, enologiji. Kulturi pre svega. Kultu učenja. Kultu umeća da se drugi saslušaju i da se doživi nešto novo, drugačije. Da odemo kući bogatiji.

Umesto toga, kulminacija večeri je bila parada pijanstva i kiča (neka mi Đole Balašević oprosti na pozajmljeni stih). "Širenje veša" u kolu glasnopevajućih. I malobrojni postiđeni građani sada već virtualnog grada Bečkereka, koji su otišli kućama verovatno sa mislima: nemoguće se nemože dogoditi.

Dogodiće se. Obećavam. Dogodine.


Nazad na sve postove